Ljuba Gamulin – osnivačica čuvene jugoslovenske galerije i dizajnerskog brenda Sebastian – provela je život putujući i menjajući prebivališta, ali se nadomak devete decenije svog života vratila u Dubrovačku regiju, tamo gde je mnogo toga zapravo i počelo. Otvarajući mi velikodušno vrata svog doma u Stonu, otvorila mi je i dušu, potvrđujući još jednom koliko je lepota zapravo stvar duhovnosti, a skromnost patina velikih umova.
Read the interview in English!
1 / Započnimo razgovor malo neuobičajeno, od kraja, pa mi recite zašto ste posle svih gradova u kojima ste živeli odabrali baš Ston za mirovinu?
Nije to nešto što sam planirala. Kad sam shvatila da se moram negdje usidriti i mirno dočekati kraj života, obilazila sam Dalmaciju sve vrijeme zagledana u okolinu Dubrovnika, ali nisam nalazila ništa pogodno, što se pokazalo kao dobro, jer mi je onda netko rekao: A zašto ne Ston? I tako sam došla na mjesto gdje smo proveli jednu ratnu godinu, 1942. Otac, inače planktolog, u Stonu je tada bio angažiran na istraživanju mortaliteta kamenica. Bila je to slučajnost, ali mogu reći i sreća, jer sam tu pronašla sve što mi je u ovim godinama neophodno. Prije svega mali ali pravi grad, kao i divan pogled pa ma kud se okrenula.
2 / Vaš otac bio je Tomo Gamulin, oceanograf koji je vodio oceanografske institute u Splitu, Rovinju i Dubrovniku, koliko je odrastanje pored mora u različitim gradovima uticalo na Vas i Vaš dalji put?
Verujem mnogo. Bila sam prvo dijete i odgajana u uvjetima za poželjeti. Nije bilo pitanja na koje nisam mogla dobiti odgovor od roditelja: i koja je to zvijezda na nebu i koja je ovo biljka il itko je Kraljević Marko. Prve knjige koje sam čitala bile su pustolovne ili istraživačke: Jules Verne, Mark Twaine, Magelan, Livingstone, Amundsen, Scott… Roditelji su insistirali na općem obrazovanju i učenju jezika. Mislim da sam imala 7, 8 godina kad se otac pretplatio na BBC newsletter, dijalog “Grandfather and Ann” za učenje engleskog, koji smo uvečer zajednički čitali, a ujutro bi u 6:00 BBC to emitirao sa točnim izgovorom. Bila je odista privilegija imati roditelje koji znaju da tako nešto postoji. Druga privilegija bilo je odrastanje pored mora. Kako kažu u Dubrovniku: Zamoči prst u more i imaš kontakt sa cijelim svijetom. Sama činjenica da smo se selili od Dubrovnika, Splita pa do Rovinja i natrag, odvojila me od sidrišta, od jednog mesta i potrebe da sam samo tu i nigdje više. Nismo imali kuću kojoj bi se vraćali. Uvek je to bio novi stan, pa sam tako i nastavila živjeti. Nikada nisam sebe vidjela u jednoj kući do kraja života. Bila sam svugdje, ujedno i gost i kod kuće.
3 / Studirali ste istoriju umetnosti, a radili na filmu, kako je došlo do toga?
Želela sam studirati režiju, ali je preduslov za nju bio jedan fakultet prije upisa i meni se činilo da bi bilo dobro proći prvo glumu. Međutim, prva godina na glumi je u to vrijeme bila probna. Nisam prošla. Zajedno sa Borisom Dvornikom, koji je kao i ja pao na tom ispitu, izgubili smo pravo daljeg studiranja. Odtugovala sam to, bio je to priličan udarac i potom prešla na povijest umjetnosti, ali sam uporedo počela volontirati na filmu kao treći asistent režije, takoreći potrčko. Kasnije sam se prestrojila na skript, što je malo bolje, komfornije, a i uključen si više. Mnogo sam naučila, prije svega o odgovornosti i organizaciji, ali mi je postalo jasno da tu za mene nema budućnosti i da nisam za režiju, pa sam, nažalost tek nakon desetak godina, odustala od filma.
4 / Dok ste radili filmu usko ste sarađivali sa velikanima kao što su Orson Vels i Veljko Bulajić, kakva vas sećanja vežu za to?
Radila sam za Jadran, Avalu i Bosna film, ali i u inostranstvu. Često u koprodukcijama zbog fluentnog engleskog i talijanskog. Iz tog razloga me, taman što sam se vratila sa snimanja u Izraelu, Bulajić uzeo u svoju ekipu “Bitke na Neretvi”. Bio je to grandiozan projekat, sa velikim domaćim i stranim glumcima. JNA je stavila na raspolaganje potrebne vojnike za scene bitaka, čini mi se da je čak njih 2000 zbog snimanja filma prebačeno da služe vojni rok na “Neretvi”.
Veljko je bio jaka ličnost velike socijalne inteligencije. Rad na filmu od svakog člana ekipe zahtijeva potpunu odgovornost, to je u pravom smislu timski rad gdje greška bilo koga od nas može oštetiti čitav projekt. Za veliki film kakav je bila Neretva, Veljko je okupio ekipu najboljih profesionalaca. Bio je sjajan organizator, velike radne energije, stabilan, snimanje se odvijalo bez ekcesa ili stresa, uigrano, zapravo nosim taj svoj period u lijepoj uspomeni.
Bila sam skripter druge ekipe, ali i prevodilac kad god je trebalo, pa sam se tako zatekla na pres-konferenciji sa Orsonom Wellesom. I kako je tu tekla, za njega, dosadna partizanska priča on je sve vreme koketirao sa mnom ne bi li me zbunio dok pokušavam prevoditi. Kad god bi trebalo da odgovori na pitanje on bi mi dobacio neku pošalicu na granici flerta, da bi nakon konferencije predložio da dođem na Hvar i pridružim se ekipi koja će tamo snimati “Dubine”. Orson je, naime, honorar od “Neretve” koristio kao budžet za snimanje tog svog filma, takav mu je bio ugovor sa Bosna filmom. Znajući za to, a imajući u vidu neprijatnost sa pres konferencije, u povratku sam Veljka molila da me ne prebaci u Orsonovu ekipu. Obećao je da neće, ali me već ujutru dočekao nalog da se pakujem za Hvar. Gotovo uplašena krenem na put smišljajući taktiku, jer sam već dobro shvatila koliko je to za mene važna suradnja. Ipak, na kraju je sve ispalo dobro, iskustvo one večeri se nikada nije ponovilo. Rad na tom filmu me je zauvijek obogatio. Sve vrijeme smo snimali na brodu, na pučini. Tokom snimanja smo morali gasiti motor radi vibracija. Brod bi tada imao samo razapeta jedra, gubio bi pravac i dok bi to kapetan ispravio, Orson bi gubio strpljenje, pa mi je često,da ne gubimo vrijeme u prevođenju, a znao je da sam jedriličar, naređivao da preuzmem kormilo, koje bih držala jednom rukom, dok bih drugom držala skripte koji su lepršali na vjetru. Za mene je sve bilo jako stresno, sam Orson je bio vrlo brz i isto je očekivao od naše male ekipe, bila je to naporna suradnja, ali sam zahvalna što sam je odradila. On je genije u pravom smislu te reči. Nikada više nisam srela ličnost takvog iskustva, pameti i formata. Biti s njim na malom brodu 45 dana, koliko god stresno, bilo je i fantastično.
5 / Kako ste posle odluke da odustanete od filma došli do Sebastiana?
Poznavala sam nove menadžere u turističkoj agenciji Atlas, kolege iz gimnazije, dobre prijatelje. Svi smo otprilike u isto doba svršili fakultete i oni su puni entuzijazma bili otvoreni za nove ideje, pa sam im predložla svoju, o reprezentativnoj galeriji u Dubrovniku, koja bi obogatila turističku ponudu. To im se dopalo i ubrzo su pronašli prostor. Mala crkva Sv Sebastiana, koja nije bila monolitna već po visini pregrađena u dvije velike prostorije savršene za galeriju, dok je u potkrovlju bio ured u kome sam radila. Zvanično sam 1971. Atlasu predala projekt galerije koja se samostalno finansira iz prodaje umjetnina sa jasnim konceptom: Ljeti izložbe jugoslovenskog slikarstva za strance, zimi dizajn poznatih evropskih dizajnera za nas. I oni su sve baš tako i prihvatii.
6 / Nekoliko godina kasnije otvarate i galeriju u Beogradu, koliko je važan bio taj potez?
Beograd nam je, zbog potencijalnog broja kupaca, pružao mogućnost da se ozbiljno počnemo baviti koncipiranjem industrijskog programa, što je i bila moja prvobitna ideja, da se uz prodaju umjetnina uvede i novi izvor finansiranja: oblikovanje, organizacija proizvodnje i plasman robe široke potrošnje – ono po čemu je Sebastian postao prepoznatljiv. Da smo ostali samo u Dubrovniku ta priča vjerojatno ne bi zaživjela, jer je tada van sezone grad bio prazan. Za razliku od Beograda, za kojeg sam bila sigurna da će imati potrebnih 10.000 potencijalnih kupaca. Ispostavilo se, međutim, da ih je bilo mnogo, mnogo više.
7 / Odakle je potekla ideja o stvaranju dizajnerskog brenda?
Jako rano sam odlazila u inozemstvo i bila fascinirana izgledom stvari tj. njihovim oblikovanjem, dizajnom, pogotovu u Italiji. Najprije je tu bio Beneton, kao i brojne talijanske radnje koje su prodavale stvari za kuću, oblikom i bojom, jedan za mene sasvim novi svijet. “Naš svijet u bojama – our world in colors” – to je bila polazna ideja za Sebastian. Uz minimalistički i jednostavan oblik, sve je bilo i funkcionalno, a sveli smo boje na crvenu, plavu, žutu i zelenu, uz crnu i bijelu i prozirne staklene proizvode, mislim da smo zasjali novim sjajem.
8 / A asortiman, kako ste njega osmislili?
Po takvom principu oblikovanja, započeli smo sa staklom koje je dizajnirala Ema Marodić. U izlogu Udruženja primenjenih umetnika videla sam njene keramičke posude koje su se konceptom uklapale u ono što sam zamislila kao Sebastianovu ponudu, kontaktirala sam je i odmah smo dogovorili saradnju. Ema je napravila skice, proizvodnju smo organizirali u Paraćinu i ubrzo dobili prvu seriju proizvoda. Međutim, galerija u Knez Mihailovoj nije bila spremna, pa kako smo morali iznijeti robu iz fabrike, a nismo imali gdje, odnesemo je na veliki, prazni tavan zgrade u centru Beograda u kojoj je Ema živjela.Tu raspakujemo robu, napravimo inventuru, iskalkuliramo cijene, ja kupim paragon blok, obavijestimo par prijatelja i odjednom se stvori rijeka ljudi, tako da smo sve rasprodali u par dana. U tom trenutku nijedna od nas nije razmišljala koliko je to što radimo protuzakonito. Kod druge isporuke, pošto lokal u Knezu i dalje nije bio spreman, dozvali smo se pameti i unajmili manji prostor u Sava Centru gdje je galerija egzistirala sve do svečanog otvaranja one u Knezu. Poslije stakla smo prešli na paperje. Radili smo jakne, jorgane, jastuke i vreće za spavanje negdje u Velikoj Plani. Sve u našim bojama. Kasnije je došao bogat program limenih kutija, papirna galanterija i tekstil, sitni namještaj, uredski pribor… Bilo je tu dizajna ali i redizajna. I sami dizajneri su dolazili i nudili svoje proizvode u malim serijama, a mi smo prihvatali sve što se uklapalo u naš koncept. Bilo je među njima zaista talentiranih. Tržište za te njihove napredne proizvode bilo je još premaleno i nespremno za velike brojke industrije.
9 / Kada kažete da je tu bilo manje dizajna, a više redizajna šta pod tim podrazumevate?
Na primjer, odemo u fabriku koja nešto proizvodi, escajg recimo, oni već imaju metalni dio iz Solingena, a naš dizajner promijeni oblik plastične drške i prilagodi boju Sebastianu. Ne bi bilo fer reći da je to dizajn, nego redizajn. Za redizajn smo korisili već postojeće prikladne alate u samoj tvornici, izmijenili boju ili je obrisali, često dodali naš logotip i imali jednostavan, jeftin industrijski proizvod presvučen u novo ruho. Redizajn.
Naš dizajn bio je ono što je Ema radila u staklu, Vladimir Stojanović u tekstilu, Eduard Čehovin i Bojana Komadina u kartonu, i još mnogi drugi. Redizajnirali smo metalno posuđe u Milanovcu, kišobrane u Lendavi, torbe u Vrgorcu, uredsku galanteriju u TOZ-u u Zagrebu, a i metalne kutije su u Saturnusu iz Ljubljane rađene iz njihovih alata, s tim da je naše učešće bilo više nego kreativno.
10 / Nemački Zidojče Cajtung je pisao o ogromnom redu ispred galerije, prilikom njenog otvaranja, koji je izgledao kao da ljudi čekaju da kupe kafu, a ne stvari za kuću modernog dizajna. Da li ste i Vi bili iznenađeni takvim odzivom?
Nisam. Kad sam otvarala beogradsku galeriju, pošla sam od pretpostavke da u gradu mora postojati 10.000 ljudi koji bi kupili isto što i ja. I bila sam u pravu, samo se pokazalo da je tih ljudi mnogo više i da ih jako mnogo dolazi i iz unutrašnjosti sa spiskovima za kupovinu.
11 / Kakav je Vaš lični odnos prema Beogradu?
Beograd mi je vrlo blizak i uvijek sam rado u njemu boravila. To je grad koji prihvaća, koji čini da se osjećaš kao kod kuće. Ono što me fasciniralo na beogradskim dešavanjima je veliki odaziv publike. Dolazili su svi, oni koji odobravaju i oni koji se ne slažu, ali žele biti informirani. Galerija Sebastian je svakako bila važan doprinos, ali mislim da je jednako važna bila i Beorama koju je vodio Slavko Timotijević. Beorama je bio mali magazin, vrsta vodiča koji je donosio mjesečne informacije o programima galerija, pozorišta i bioskopa u gradu. Bio je to presijek kulturnih dešavanja ali i vodić kroz restorane, muzeje, spomeničku baštinu, iz broja u broj utvrdio je svoju neophodnost i bio odlično prihvaćen, kao da je oduvijek bio tu. Jako sam ponosna na taj projekat, posebno što je i nakon nestanka Sebastiana živio još desetak godina. Kako je to Slavko uspio ne znam, ali sam mu zahvalna.
12 / Kako ste se osećali kada ste čuli da je zgrada u Knez Mihailovoj u kojoj se nalazio Sebastian srušena?
Nisam imala neki poseban osećaj u vezi sa tim, da budem iskrena. Zgrada se nije rušila pred mojim očima, rušena je posle rata, i to s opravdanim razlogom, a već smo navikli da jugoslovensko nasljeđe završava u ruševinama. Eduard Čehovina je u već srušenoj galeriji priredio zadnju izložbu. Zgrada je bila porušena, ali se još uvek moglo ući. Mislim da ih je policija u nekom trenutku izbacila, a on je taj događaj snimio i u Ljubljani napravio izložbu na kojoj sam ga srela i ta je priča bila jako simpatična. Moja prijateljica Maja Razović, novinarka, bila je u Beogradu u vreme rušenja galerije, donijela mi je fotografiju ruševine, a na njoj slučajno zabilježen fantastičan detalj: žene koja gura dječija kolica ispred ruševina Sebastiana, a na sebi ima zelenu Sebastianovu majicu.
13 / Rat ste proveli u Dubrovniku pod opsadom? Kako je to izgledalo?
Strašno, ali veliko životno iskustvo. Nisam mogla vjerovati da ljudi tek tako mogu početi pucati jedni na druge. Bila sam tu sve sam vidjela i čula, bilo je već hladno i kupali smo se u moru umesto u kadi. Noću se uglavnom nije pucalo, a preko dana selektivno. Ja sam u ratu bila jedna od onih koji se glupavo nisu bojali. Nekoliko nas smo se motali po gradu, nismo sjedeli u skloništima. Svi smo fotografirali. Čak je i beogradski nedjeljnik Vreme objavio neke moje fotografije na kojima jeveliki hotel Imperijal na Pilama u plamenu.
14 / Šta se dešavalo sa Sebastianom nakon raspada Jugoslavije?
Do početka ratka Sebastian je narastao toliko da me umorio i odlučila sam se povući. Već sam uveliko imala ljude kojima sam delegirala poslove, pa je to bilo moguće. Pola godine nakon što sam otišla dogodio se rat i Sebastian se svakako ugasio. Svi su dobili otpremnine osim mene koja sam ranije dala otkaz. Rat me ostavio na cjedilu, bez plaće i zdravstvenog, pa sam otišla u Zagreb sa idejom da pokrenem priču sličnu Sebastianu samo u novoj državi, što mi je samo polovično uspjelo, pa sam narednih godina radila sličan posao u Rukotvorinama i Barkomaniji, a kad se i ta priča završila, bilo je vrijeme za penziju, shvatila sam da sam umorna od grada, prodala sam garsonjeru u Dubrovniku i otišla na selo u Istru. Kupila sam livadu i posadila 170 stabala maslina. Trebalo je time zatvoriti krug jer nisam računala da će mi penzija biti dovoljna za nivo života koji sam htjela nastaviti. U Istri sam provela dvadesetak godina.
15 / A kako danas provodite vreme, da li ste i dalje kreativni?
Nisam u smislu u kojem vi to verojatno mislite. Kreativnost je za mene danas rad rukama koje vole da budu zaposlene. Nešto sasvim privatno. Volim kuhati, praviti džemove, ali najviše vremena provodim na internetu. Nakon rata sam intenzivno počela pratiti politiku, jer do tada nisam. Poput većine mladih Jugoslovena, bila sam apolitična – gradili smo bolji život i nismo se bavili politikom. Tek sada vidim kako sam mnogo propustila i malo znala. Danas sam o suvremenoj geopolitičkoj situaciji jako informirana, ako imaš vremena, sve je jednostavno i dohvatljivo. Nisam na društvenim mrežama, to ne, ali slušam podkaste nekih globalno aktivnih, inteligentnih i progresivnih ljudi. Internet nam omogućuje da pratimo eminentne ljude u svim područjima i to maksimalno koristim, kao da idem na fakultet ponovo. Zanima me geopolitika, ali i AI, klimatske promjene, pratim i mnoge druge začuđujuće fenomene ovog novog svijeta, posebno sociološke. Dobra je strana interneta što omogućava, ako znate kako odabrati, važne informacije, pa kad vas snimi, sam vam predlaže nove, slične, istog svjetonazora. Neprestano se otvaraju novi prozori.
16 / U devetoj ste deceniji života, a zračite ogromnom energijom i željom za novim saznanjima da li je to zapravo recept za dugovečnost?
To vam baš ne bih znala reći, ali da i dalje istražujem, to da. Oscar Wilde je napisao u jednoj poemi “’For he who lives more lives than one, more deaths than one must die”. Tako i ja jedan po jedan život otpisujem: jedrenje – umrlo, ronjenje – umrlo, gljivarenje kojim sam se isto dugo bavila – umrlo, ostalo mi je još plivanje i neke kratke šetnje po Stonu i okolini. Međutim, ono što Wilde nije mogao da kaže, a ja pouzdano mogu jer živim u njemu nezamislivom svijetu, jest da se otvaraju i neka sasvim nova poglavlja, pružaju nove mogućnosti. Kaže se i da je starost sloboda od drugoga i ja se slažem, samostalnost je bitna, a je tek sad imam u potpunosti.
objavljeno / NIN / 18. april 2024.
Text is copyright protected and is the property of ponos.rs and doroteo.rs
